Tih 60 godina je puno i malo

– Zvuči mi zapravo dosta zgodno. Manje zgodno bi mi zvučalo kada bi bila svjesna da je doista prošlo 60 godina, da je nekoliko života moguće smjestiti u tih 60 godina i da mnogi ljudi nisu ni živjeli toliko. Tih 60 godina nosi enormno bogatstvo uspomena, doživljaja, radosnih i tužnih. Tih 60 godina na kraju je i puno i malo. Međutim, kad počneš brojati od jedan, brzo se umoriš kada dođeš do trideset pa kažeš tek sam na pola puta, a bole me noge, pa malo poklekneš. Ja ni prije 30 godina nisam tako razmišljala. Nikad nisam mislila da sam na pola puta. Ja ne mogu ništa godinama ni one meni, a na životu me uvijek držala i drži ljubav. Ona je pokretač svega, a pri tome ne mislim na ljubav prema konkretnom muškarcu ili ženi. Za mene je ljubav duh. Ogromnu količinu ljubavi i ja sam davala pa sam na neki način dobila povrat toga. Iako, imala sam i drugačijih udaraca, i to koliko. Ali kad naiđe onaj povratni, baš dobar udarac, humano je na kraju zbog njega zaboraviti sve loše– kaže Tereza.

Sam repertoar je bilo teško napraviti i sklopiti, jer ima veliki broj pjesama.

-Nije bilo lako, tu su stotine pjesama. Moja producentica Paola Jusić rekla mi je kako joj se čini da sam snimila oko 50 nosača zvuka. E sad, da sam sa svakog uzela samo po jednu pjesmu, bilo bi ih 50. Pa koliko bih ja to koncerata trebala održati! Zato smo upregnuli sve naše umne sposobnosti i uspjeli složiti repertoar. Bit će ih puno, neću otkriti koliko jer ovo je posebna prilika koja mi daje mogućnost da zadovoljim i iznenadim sve one koji će ispuniti dvoranu – kaže Tereza, i dodaje da je birala dušom.

– Svaku pjevam za svoju dušu jer to je jedini put do uspjeha. Otkrit ću samo da među izabranima za koncert ima onih za koje je Đelo pitao hoću li ja to moći izdržati. U smislu emocija. No u takvim situacijama uvijek računam na adrenalin koji proizlazi iz moje želje, volje, htijenja i strasti. Moram osjetiti svaku notu, to je moj proizvod, tu sam ja autor svega – kaže Tereza, za hrvatske medije.

Malo se prisjetila djetinjstva.

-Svirala sam flautu, s tim da sam uz nju imala i bonus. Naime, moja siromašna porodica uvijek je imala stoku, a ja teti Marici u restoran uvijek nosila praznu kantu da je napune ostacima hrane ostalim od gostiju. Tako sam po Stradunu na koncert u Kneževu dvoru u jednoj ruci nosila flautu, u drugoj kantu. Prolazili smo kroz nestašluke kakvih danas nema. Danas je umjesto onog pogrdnog “u što pušeš” ekvivalent šaka u glavu. Uglavnom, i Arsen je volio govoriti da mu je najdraže od svega što su nas spojili te životinje,jer su i moji stoku da mi kupe flautu kao i njegovi njemu –kaže Tereza.

O svom životu napisala je dvije knjige “To sam ja” i “Libertas”, a sada redatelj Miro Branković počinje snimati dokumentarac.

-Počinjemo u maju s Parizom. Obuhvatit ćemo tri moja grada – Dubrovnik, Zagreb i Pariz. Međutim, odmah sam mu rekla da ovaj današnji Pariz nema nikakve veze čak ni s onim od prije deset godina kad sam zadnji put nastupila u Olimpiji, a pogotovo ne s onim vremenom o kojem ćemo pričati. Pariz se pretvorio u nešto što ne prepoznajem, a to su pomalo i Dubrovnik i Zagreb. To me ispunjava tugom i strašnom nostalgijom. Živo osjećam dane kada kao studentica odlazim u Zagreb i gledam Minčetu i oblivena suzama govorim zidine moje, hoću li vas ja opet vidjeti? Te riječi danas u meni odzvanjaju snažnije nego onda kada sam ih izgovarala – kaže Tereza i komentariše kako danas žive umjetnici u Hrvatskoj.

-Kad govorim o statusu, moram reći da ja svoj status nisam gubila nijednog trenutka. Međutim, postoje institucije zadužene za poljoprivredu, pa tako i za kulturu u kojima su ponekad ljudi koji slušaju sebe, a ponekad ljudi koji moraju slušati nadređene. Ako je u pitanju ovaj drugi slučaj, onda je razumljivo što se neke stvari ne odvijaju onako kako treba. A onako istinski, uvijek je bilo teško biti umjetnik. S tim da bih rekla da je danas još puno teže jer danas vladaju mediokriteti. Danas, što si prosječniji, to si veća faca – kaže Tereza.

Nju ništa ne može spriječiti da pjeva, a od scene se nije umorila.

-Moglo me spriječiti puno stvari, ali nisam se dala. Bila sam bolešljivo dijete, nitko nije mogao garantirati da ću preživjeti, a kamoli da ću se tako grčevito držati života. Osim toga, imala sam četiri operacije glasnica što mi je direktno moglo utjecati na karijeru. Četvrtu je izveo profesor Padovan koji mi je, kad sam mu rekla da tu večer idem na koncert, odgovorio Gospođo, vi ste ludi! I bila sam luda, ali ja sam taj koncert otpjevala, a to me moglo stajati karijere. Imam i problema sa sluhom, ali da zbog toga prestanem pjevati? Nema šanse. Ja slušam dušom – kaže Tereza.

Ona je sebi najbolji savjetnik, i kaže da je tako naučila kroz život.

-Kad se nađem sama, kad svi odu, često znam razmišljati i sudarati se s problemima koji su aktualni i dođe mi da kažem, a s kim bih ja mogla podijeliti ovaj trenutak? Kad bi to bila moja snaha, koju obožavam i ona mene i s kojom mogu o svemu razgovarati, ne želim je opterećivati. Kad bi to bio moj sin, ne želim ga rastužiti. Kad bi to bila moja unuka, bojim se da ne bih mogla ni shvatiti. Imam i nekoliko prijatelja, ali ni njih ne želim opterećivati. I kad se nikome ne obraćam za pomoć, to nije moja taština, to je samo moje uvjerenje da je to samo moje. Da je to moja žrtva i da sam to nečime zaslužila i da moram snositi posljedice sama – iskrena je Tereza.Ove godine proslavit će osamdeseti rođendan, prenose portali.

-O tome ne razmišljam. Čak mi je slavljenje rođendana svake godine poprilična glupost, a proslavu ovog okruglog prepustit ću svojoj porodici. Sigurno spremaju nešto a da ja o tome ništa ne znam. No, priznajem, volim iznenađenja – kaže Tereza.

Expresstabloid.ba

Original Article